Autobusni kolodvor

Autobusni kolodvor u Čapljini danas možda djeluje kao obična stanica kroz koju ljudi samo prolaze, ali njegova priča zapravo je dio šire slike razvoja samog grada. Čapljina je oduvijek bila prometno važna točka u dolini Neretve. Još u vrijeme Austro-Ugarske kroz grad je prolazila uskotračna željeznica, poznati Ćiro, koji je povezivao unutrašnjost s morem i donosio život, trgovinu i kretanje ljudi. Kada je ta pruga ukinuta sredinom 20. stoljeća, bilo je jasno da će cestovni promet preuzeti glavnu ulogu.

Upravo u tom razdoblju, tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina, kada se Čapljina razvija kao urbano središte s industrijom, školama i novim naseljima, formira se i autobusni kolodvor kakvog danas poznajemo. Nije građen kao veliki i reprezentativan objekt, nego kao funkcionalno mjesto koje će odgovoriti potrebama grada – mjesto polazaka i dolazaka, susreta i rastanaka, svakodnevnih putovanja i povrataka kući.

Godinama je kolodvor bio jedna od glavnih točaka života u gradu. Odatle se odlazilo na posao, u školu, na more, ali i u svijet. Mnogi su upravo s tog mjesta prvi put napuštali Čapljinu, tražeći bolji život, a vraćali se s istim tim autobusima, noseći sa sobom priče i uspomene.

Danas autobusni kolodvor i dalje ima svoju ulogu. Iako se način putovanja mijenja, a grad razvija u novom smjeru, on ostaje važna prometna poveznica koja Čapljinu spaja s ostatkom Bosne i Hercegovine, ali i s inozemstvom. Nije samo infrastruktura – on je tiho svjedočanstvo vremena u kojem se živjelo sporije, ali povezano, i podsjetnik na sve one odlaske i povratke koji su obilježili generacije ovog grada.