Časna sestra Regina Milas

Školske sestre franjevke boravile su u Čapljini niti punih devet godina, i to od kolovoza 1936. do veljače 1945., a ipak su u njoj ostavile trajan pečat. Sestra Regina Milas zauvijek je svojom mučeničkom smrću zabilježila prisutnost sestara franjevki u Čapljini.

Časna sestra Regina Milas rođena je u Tihaljini 3.8.1915. po imenu Šima, od oca Jakova i majke Matije Perić. Bila je nadprosječno darovita i izvrsna učenica, koju su nakon završene pučke škole u rodnom mjestu roditelji poslali u Mostar kod obitelji Jakopić, u njezinoj 14. godini života. Ondje je ostala tri godine, svidjela se obitelji toliko da su je željeli posvojiti, no ona je odbila. Šima je gospođi Jakopić pomagala u kućanstvu, a ona je njoj omogućila daljnje školovanje. Prilikom boravka u Mostaru u sirotištu je upoznala časne sestre, te zbog stalne veze s njima poželjela je i ona biti časna sestra.

Šima, puna života, lijepa, naviknuta na građanski život, školovana, mogla je birati zaručnika kojega je htjela, ali se ona opredijelila „postati zaručnicom Kristovom“.

Župnik u Tihaljini bio je o. fra Petar Sesar koji je primio zamolbu Šime Milas, te pripremio preporuku za nju časnim sestrama u Mostaru kako bi je primile u družbu u Mostaru.

Zanimljiva je činjenica ta da je upravo o. fra Petar Sesar godine 1942. na isti dan kao i časna Regina Milas, 2.2. završio ovozemaljski život mučeničkom smrću.

Uprava sestara iz Mostara je 17.3.1934. kao pripravnicu primila Šimu Milas. U postulaturu je pripuštena 18.9.1936., a u novicijat 19.3.1937. prigodom primanja u novicijat provincijalna predstojnica s. Gertruda Neuwirth dala joj je redovničko  ime sestra Regina.

S. Regina položila je privremene zavjete 20.3.1938., a vječne 25.3.1942. završila je stručnu školu šivanja i ručnog rada u Mostaru. Radila je najprije u sestarskom samostanu u Mostaru, pa u franjevačkom konviktu na Širokom brijegu; onda u Opuzenu, kako tvrdi s. Emilija Vasilja; potom kao pučkoškolska učiteljica u Međugorju; konačno kao stručna sestra nastavnica u Čapljini, gdje doživljava svoj prijelaz u Vječnost.

Oni koju su poznavali s. Reginu govorili su da je izgledom bila lijepa, crne kose i crnih očiju, srednjeg rasta, po naravi vesela i puna humora. Društvena i radišna časna sestra, a prije svega toga pobožna. Sestra Emilija Vasilj, koja je s njom dulje vrijeme živjela, istaknula je kako je sestra Regina bila otvorena, postojana i neustrašiva, dok su druge sestre istaknule kako je spadala u sestre koje su puno, puno molile.

S dolaskom partizana u Čapljinu 1944. prekinut je rad stručne ženske škole i vrtića u Čapljini, te su tri sestre povukle se preko Križevca u Međugorje, a sestra Regina je ostala uz čvrsti stav kako ona nikomu ništa nažao nije učinila te da ne želi ostaviti svoj narod. „Što bude s vama, neka bude i sa mnom.“

I tako je i učinila, ostala je sa svojim narodom do kraja. Sestra Regina, kao i ostali čapljinski mučenici tog drugog veljače 1945. godine, nije žrtva rata, nije poginula u otvorenoj borbi. Njih su neprijatelji uhvatili i bez ikakve osude ubili zato što su bili vjernici i pripadnici hrvatskoga naroda. A ona, plemenita i u čvrstoj vjeri u Krista, oči u oči sa smrću, kleknula je i prekrižila se s pogledom prema Nebu. Dok su vojnici usmjeravali oružje prema njoj, ona je pribrano skinula s ruke svoj sat nudeći ga svojim ubojicama u znak oprosta.

Njezin hrabri čin Župa svetog Franje Asiškog u Čapljini čuva od zaborava, molitvom i pjesmom.

Pjesma “Mučenice sveta”- https://youtu.be/f3Pk0YSkG38?si=fG9jkAXBmKSOHlq7

Mlada časna sestra Regina Milas, čapljinska mučenica, čiji kip se nalazi u perivoju sestre Regine iza Crkve svetog Franje Asiškoga u Čapljini, itekako je pojam hrabrosti onih vremena stradanja i patnje. Nije pobjegla iako je imala više prilika, ostala je, borila se za svoje principe i bila uz svoj narod.